Srednjoškolci i pozorište, Antigona i mi

Povodom prošlonedeljnog fijaska koji su srednjoškolci priredili u novosadskom pozorištu, podsećamo da, suprotno izgovorima nadležnih, pozorište nije zabava samo za visokoobrazovane, visokointelektualne i starije od 65 godina.

Prošle nedelje, predstavu „Antigona” u izvedbi novosadske Akademije umetnosti prekinula je razularena srednjoškolska publika. Prvi put suočeni sa dramskom umetnošću, vrli mladi ljudi iz srednje ekonomske i tehničke škole dali su se u poj, urlik, lupnjavu, telefoniranje, i pokliče „Crkni!”, „Plači!”  i „Hoćeš li umreti više?!”

Glumci su neko vreme pokušavali da ih nadglasaju, ali im to nije pošlo za rukom. Antigona je stoga ostala u životu, a učesnici u projektu „Školska lektira u pozorištu” otišli kući ranije, te, pretpostavljamo, poprilično (samo)zadovoljni. Činjenica da su isto to mogli učiniti tiho i bez ponižavanja ljudi na sceni im je ili promakla, ili je upravo u iživljavanju, a ne u dosadi, bila suština njihovog ponašanja.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=qxs3o9PyXUw#t=23]

Nadležnima su, naravno, puna usta objašnjenja: te savremeno društvo, te roditelji, te profesori, te nepogodnost Antigone za određene uzraste, i najzad (!Kokoškin ubedljivi favorit) nastup samih glumaca, koji su, prema rečima direktora škole, i sami bili „spontani u toj predstavi, odnosno predstava je na neki način provocirala učenike da i oni iskažu njihovo viđenje ili emocije na malo glasniji način nego što bi trebalo”.

S jedne strane, uticaj društvenog sistema i obrazovanja nije zanemarljiv. To što su ovi petnaestogodišnjaci prošle nedelje prvi put kročili u pozorište samo je nastavak toga da su i književnost prvi put sreli u školi, takođe kao nametnutu obavezu. A, teško da bi bilo ko mogao da zavoli literaturu na osnovu sakate varijante Sviftovih Guliverovih putovanja, Bele grive i sumornog, zastrašujućeg pitanja „ŠTA JE PISAC HTEO DA KAŽE” koje služi kao ponižavajuća zamena za kritički doživljaj.

S druge strane, redakcija !Kokoške nije tako davno izašla iz istog tog sistema – pa ipak, nekako, još u uzrastu navodno nepodobnom za antičku dramu uspevali smo da u tome vidimo nešto dobro i zanimljivo. I „u naše vreme” bili smo, svakako, malobrojni. Pa ipak, bilo nas je – i kulturna produkcija za nas nije bilo puko opšte mesto koje moramo prilježno upiti zarad dokazivanja statusa obrazovanog i visokointelektualnog palamuda. Voleli smo knjige, ili pozorište, ili dobru muziku, jer su za nas predstavljali vredno životno iskustvo, jer su nas podsticali da razmišljamo, spoznajemo i sazrevamo, jer su nam istinski bili bitni – kao što i dalje jesu.

Kada čujemo vesti o onakvom ponašanju ljudi ne mnogo mlađih od nas, na mestu koji za nas ima toliki značaj, osetimo se onako kako se uvek osećamo kada nam se pošalje javna poruka da naša ljubav prema kulturi nije niti razumljiva, niti normalna, da je u najboljem slučaju puki snobizam, a u najgorem – naprosto zaluđeništvo i idiotluk: osećamo se očajno, rastuženo, razočarano, zbunjeno, uplašeno, ugroženo. Međutim, iz iskustva znamo da su velike šanse da su u SNP-ovom gledalištu prošle nedelje, u sred onih koji su dobacivali i urlali, sedela dva i po klinca koji su, makar iz radoznalosti, zaista htela da vide predstavu. I njihova je razočaranost trenutno mnogo bitnija od naše – jer je bitno da znaju  je okej da vole pozorište i da im se ta ista Antigona mnogo svidi. Bitno je da znaju da ne treba da odustanu ili da uzviknu sa njima. I da znaju da nisu sami.

Da bi pružila ruku onima koji tek stasavaju u strastvene ljubitelje kulture, redakcija Kultur!Kokoške odlučila je da podeli svoja lična srednjoškolska iskustva sa pozorištom, književnošću i lektirom. Nadamo se da ćemo, pristupajući našoj ljubavi prema kulturi sa entuzijazmom, kao nečemu što nas spaja i razvija, umesto da nas izoluje u gordu i bolnu tišinu, pokazati koliko konstruktivna i oslobađajuća može da bude, i učiniti je zaraznom.

To je možda i najbolji odgovor na večiti lament da je „društvo zakazalo” u kulturnom obrazovanju naše generacije: ako nema osobe koja je za to voljna preuzeti odgovornost, možda je vreme da se obrazujemo sami; jer je upravo aktivna, angažovana i radoznala publika ono što čini srž tog fantomskog „civilizovanog društva” za kojim se vajkaju apatični članovi preuranjene pogrebne povorke kulture.

Ovime pozivamo i sve ostale kojima je umetnost nešto značila još sa petnaest godina da podele svoja iskustva.

Uredništvo Kultur!Kokoške

Anja Zlatović, 21

 

Na maturskoj izložbi na kraju srednje škole

Pozorište sam volela od malih nogu: imala sam sreće da me je drugarica besplatno uvlačila u Narodno pozorište, pa sam već u dvanaestoj godini imala omiljenu operu (Evgenije Onjegin). Lako sam se onda odlučila da u srednjoj umetničkoj školi odaberem baš smer kostimografa. Moj razred se ne bi mogao uzeti kao kontrolna grupa za proučavanje ljubavi mladih prema pozorištu. Kao deca kojima je u opisu školovanja da prave kostime za predstave, obožavale smo pozorište i svaku priliku za besplatnom kulturom. Pozorište sam posećivala i van škole, ali su upravo te posete sa razredom posebne jer je osam tinejdžerki sedelo i mirno pratilo predstavu, pazeći na sve detalje na kostimima. 

Antigona je za mene više doživljaj nego knjiga: bila je to moja prva lektira u srednjoj školi i prvi susret sa time da lektiru ne moraju svi da pročitaju dok god nađu dovoljno dobro prepričavanje na Internetu; omanji šok za knjiškog moljca. Bilo kako bilo, Antigona mi se svidela. Svidelo mi se da nešto što je toliko staro razumem tako jasno i svidelo mi se što sam je zapravo pročitala. Najviše od svega mi sam volela to što je to bila retka lektira koja mi  je bila zanimljiva.

Aleksandar Milojković, 28

Blistao na suncu mnogo pre nego što je to postalo popularno.

Ne sećam se da li su nas kao srednjoškolce terali u pozorište. Znam da smo išli na koncerte klasične muzike, gde bi profesorka mrgudno šetala po publici izigravajući policajca. Naše lokalno Trsteničko pozorište uvek je bilo veoma uspešno, i sa brojnim nagradama. I naravno, ako se mi sami nismo znali s njima, roditelji jesu i odlasci na njihove predstave uvek su bili s poštovanjem. Pa makar publika, naročito mlađa, bolje reagovala na gegove nego na zaplet.

Nisam dugo radio sa njima, ali razvoj predstave iz probe u probu, potraga za nijansama u likovima, improvizacije posle pogrešnih replika, razmena energije među tim ljudima neponovljivo su iskustvo. I s jedne strane, to je privilegija čoveka koji je bio iza scene, ali s druge ta ista energija postoji u svakom izvođenju, i predstava uvek ima prostora da sa novim izvođenjem probije neku novu granicu.

tI naravno da će prosečan gledalac više slušati priču nego analizirati šta glumac iza svoje maske radi i proživljava. Ipak, verujem da porište za svakoga može biti razgovor sa samim sobom. I zato me plaši da neko predstavlja pozorište kao nešto udaljeno i zatvoreno i što je samodovoljni niz replika a ne razgovor; da neko odvuče čopor dece na predstavu koju ne mogu da razumeju, skloni se u prvi red i upiše sebi plusić da je dao sve od sebe da im približi kulturu.

Jer postoje stvari o kojima je lakše razgovarati kad neko stavi masku i izađe i proživi ih, i ponekad je to upravo najlakši način da preispitamo svoja ubeđenja i razmislimo ima li još nečega. I taj most ne treba da bude ni udaljen ni neprirodan – naprotiv. Ljudska veština da se preseli u tuđi život pogađa na poseban i dubok način i potrebno nam je da je očuvamo, ne bi li i naše maske postale življe.

Milica Naumoska, 22

Zidovi unutar SKC-a.

Mladalački vandalizam u SKC-u

Antigone se sećam više kao dramskog teksta, pre nego predstave. Čitali smo celu dramu u prvoj godini, pa smo imali malu debatu: da li je u pravu Antigona ili Kreont. Ja sam dušom i srcem bila uz Antigonu, ali mi je zadatak bio da branim Kreonta. I odbranila sam! Mislim da je to bio trenutak u kome sam počela da shvatam značaj razumevanja suprotne strane rasprave, i činjenicu da apsolutna istina naprosto ne postoji. Otprilike u isto vreme sam pročitala i Kortasarove Školice, koje su mi se učinile knjigom koja sadrži sve moguće odgovore na pitanje životnog smisla – ali nikada neću moći da ih sagledam sve ili u celini, već ću moći samo da tragam i preispitujem. Od tada je književnost – kao i umetnost uopšte – prestala za mene da bude puka razbibriga, i postala način spoznaje, koji je vredniji od drugih upravo zbog toga što ne nudi definitivne odgovore, već postavlja uvek nova ključna pitanja.

Pozorište sam izbegavala u srednjoj, iako sam ga volela: mnogo me je potresalo. Od prilika kada nas je vodila škola najjasnije se sećam predstave Halflajf, u Ateljeu 212, drhtala sam dva dana nakon nje. Ne sećam se detalja, samo jedne od poslednjih scena, kada mlada devojka, u predstavi nedavno silovana, sedi sasvim otuđenog pogleda na pozornici i kida strune na gitari. Ja sama niti sam umela da kažem ono što je govorila ta scena, niti sam shvatala da mi je potrebno da kažem, i proživela sam je onako drhteći ni ne znajući sasvim dobro zašto me je pogodila. Ali sam proživela, prebolela, ostavila nešto u tom gledalištu, i naposletku otišla lakša. 

Ivana Adamović, 26

Antigone kao književnog dela slabo se sećam. Ono što mi je bilo najupečatljivije je da je zadati odlomak bio kratak i da ga je iz istog razloga ceo razred pročitao. Bila je jedna od prvih lektira na koju smo naišli u gimnaziji i većina ju je prihvatila pozitivno, možda iz razloga zato što smo se još uhodavali i žar za znanjem je bio vreo, još neugašen brojnim menjanjem profesora srpskog jezika.

Moja škola, iako gimnazija, nije imala praksu da nas vodi na „druge oblike nastave“. Svega dvaput smo išli u pozorište, i to na inicijativu razrednog starešine (profesora matematike). Prvi put, bio je to „Violinista na krovu“. Nije najbolja predstava koju je Beograd mogao da ponudi u tom trenutku, ali cena karata je bila pristupačna srednjoškolcima. Bilo nam je zabavno, pogotovu pošto je dosta ljudi prepoznalo glavnu muzičku numeru (zahvaljujući g’đici Gven Stefani). Drugi put odveli su nas u Dadov na „San letnje noći“. Prvo što nas je oduševilo bilo je to što su predstavu igrali naši vršnjaci, a drugo je bilo to što je radnja premeštena u moderno vreme, veoma verno i šarmantno. Znam da smo jako dugo u školi pričali o tome.

Učenje "Smoke on the Water" kao nezaobilazni deo srednjoškolskog iskustva

Učenje “Smoke on the Water” kao nezaobilazni deo srednjoškolskog iskustva

Možda bih trebalo da napomenem da ljudi sa kojim sam delila vazduh u učionici, nisu sorta ljudi koja mirno sedi u stolici, što u školi, što u pozorištu. Ne drži ih pažnja. Niti su im ocene bile bitne. Ipak, postojale su situacije koje su uspevale da ih zainteresuju, pogotovu ako im date slobodu da biraju. Moje lično iskustvo je da silom čovek nikad neće zavoleti ono što mu se nudi. Nikakva mudrost.

Moja malenkost je odrasla okružena policama knjiga i roditeljima koji su me jurili po dvorištu ne bi li me naterali da pročitam zadatu lektiru. Mrzela sam knjige i njih što me pritiskaju. Kada su odustali i pomirili se sa činjenicom da će im dete završiti na ulici (jer su to jedine dve mogućnosti u glavi svakog roditelja), ostavili su me na miru. I tako, postepeno, bez pritiska, knjige oko mene su me zvale. Prvo sam samo gledala slike, pa sam čitala neke tanje, dečije knjižice, i skoro niotkuda leta kod bake više nisu bila dosadna uz izdanja „Plave ptice“. Prvu celu zadatu knjigu pročitala sam tek u petom razredu, a celu lektiru tek u šestom (čak i Robinzona Krusoa, čak i neobavezne Dečake Pavlove ulice). Nije mi trebalo dugo da počnem sama da pišem; i dalje čuvam svoj prvi siže SF romana napisan na papiru za faks. Uvek ću biti zahvalna mojim roditeljima sto sto su me pustili da sama nađem svoj put.

Anja Anđelković, 20

Vesti o novosadskom izvođenju Antigone do mene su došle u najgorem mogućem trenutku, dok sam čitala o potencijalnim ratovima, pokoljima, protestima, medicinskim tehničarima kojima pucaju u vrat. Sećam se kako sam razmišljala da je dobro što imamo umetnost, pozorišta, koncertne hale, galerije, muzeje, imamo gde da pobegnemo od svih tih užasnih vesti. A onda – Antigona, i grupa srednjoškolaca koja urla i skrnavi i to što je ostalo – jer im se htelo, jer ih nisu naučili koliko je umetnost vredna.

Šal

Energično se drati na otvorenom, ne u ustanovama kulture

U pozorište sam u osnovnoj školi uglavnom išla sama, jer sam htela i jer me zanimalo, a u Filološkoj gimnaziji sam stekla i društvo koje je delilo moja interesovanja. Odlasci u pozorište postali su naša stvar, nešto što se prosto dešava i u čemu mi uživamo. Časovi engleskog prolazili su u našem odigravanju scena iz Pinterovih drama ili čitanju Šekspira, a onda odlaženje da ga vidimo onako je zamišljeno – na bini. Nikada nismo bili primorani da idemo u pozorište, niti je to bio deo nastave. Samo smo to hteli. Možda je to bila naša prednost, jer verujem da bi i ovo nesrećno izvođenje Antigone bolje prošlo da nije bilo obavezno i da je neko samo rekao da će voditi ono troje ljudi istinski zainteresovanih za predstavu koji možda pre toga nisu bili u pozorištu, a želeli bi.

Najbolja stvar kod odlaska u pozorište sa školom je bila upravo to što smo sami birali predstave i organizovali svoje vreme, a onda i časove. Mogli smo da se bavimo time što smo gledali i na časovima engleskog, i na književnosti, i na ruskom, francuskom, nemačkom. Uvek nam je bilo dozvoljeno da kažemo šta mislimo, pa čak i da smo mislili da je predstava užasna ili nedopustivo „Ja mrzim pozorište“. Taj neko je barem bio pristojan i izdržao je tu predstavu bez urlanja, a onda je dao pozorištu šansu još deset puta, jer smo mi ostali bili tako uzbuđeni. Taj neko je nakon toga bio u stanju da diskutuje o tome što je gledao i da objasni zašto mu se ne sviđa. Sumnjam da su deca koja su gledala i blatila Antigonu to u stanju – niko ih nije naučio. Ali nije kasno da ih neko nauči; možda bi bilo korisno da te posete pozorištu ne budu stalno neka grozna obaveza, nego neki užitak. Takođe ne bi bilo loše da srednjoškolce pustimo da sami odluče šta žele, a šta ne žele da gledaju. Nisu ni oni više toliko mali, mogu da donose svoje odluke. Samo je bitno da te odluke više ne budu „Crkni!“, nego aplauz, a to se postiže samo redovnim odlaženjem u pozorište i učenjem koliko je teško stajati na sceni svaki dan, glumiti i izdržavati sve te poglede. 

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *