Animirani film Lote Rajniger

Lote Rajniger – tvorac prvog dugometražnog animiranog filma, žena od silueta i makaza.

„Hari Poter i relikvije Smrti 1”, pretposlednje filmsko izdanje sage o Hariju Poteru Dž. K. Rouling, sadržalo je jednu animiranu sekvencu koja je sama po sebi bila dovoljna da film proslavi kao više od puke adaptacije. I činjenica da je jedan blokbaster napravio kratku animiranu pauzu da zadivi publiku živopisnim, teatralnim siluetama, predstavlja nešto od posebnog značaja.

Glavni animator projekta, Dejl Njuton, otkrio je da su dizajn i atmosfera „Relikvija” bili inspirisani radovima Lote Rajniger (Lotte Reiniger). U tome nipošto nisu bili prvi: austrijska animatorka bila je među začetnicima evropske animacije, autorka prvog dugometražnog animiranog filma. Njen rad i tehnika bili su inspiracija generacijama kreativnih animatora, mada je tim odgovoran za „Relikvije” možda prvi koji je u ovom milenijumu tako duhovito spojio rajnigerske siluete sa igrom perspektive u 3D prostoru. No, više o originalu!

Makaze, Pepeljuga i duga metraža

Copyright: Stadtmuseum Tübingen

Copyright: Stadtmuseum Tübingen

Rođena 1899. u zamirućem Habsburškom carstvu, Lote Rajniger je od detinjstva pravila papirne lutke koje će tokom duge  karijere pretvoriti u svoju osnovnu tehniku. Sa osamnaest godina pohađala je jedan od prvih javnih časova na temu uzbudljive nove umetničke forme – animacije. Nedugo potom, njene siluete su pribavile pažnju reditelja Pola Vegnera (Paul Wegener), koji je angažovao u svojim filmovima. On ju je uputio na novoosnovani berlinski studio eksperimentalne animacije (Berliner Institut für Kulturforschung) gde je napravila svoj prvi kratki film i upoznala svog budućeg producenta, kamermana i muža, Karla Koha (Carl Koch).

U narednih pet godina, njene delikatne papirne siluete, uz uznositu muziku (najčešće arije iz Mocartovih opera) i radnju zasnovanu na bajkama razvile su se u stil koji je i danas jedan od najoriginalnijih i najprepoznatljivijih doprinosa neindustrijskoj animaciji. U Pepeljuzi iz 1922. godine, pod kamerom su se našle Lotine makaze, i sjajna scena u kojoj polusestra brushalter puni činijama, pudrijerom i ostalim kućanstvom. Ekskluzivno u ovoj adaptaciji Pepeljuge, i stih: „No place in Court for a slut!”

Pepeljuga (Aschenputtel, 1922)

1926. godine Rajniger je papirom, bojom i kamerom napravila prvi sačuvani dugometražni animirani film na svetu, Avanture princa Ahmeda. Premda se ova titula najčešće daje Diznijevoj Snežani i sedam patuljaka, to važi samo ako prihvatimo netačan argument da se u animaciju računa samo crtež (ubedljivije deluje da veliki studio i njegovi poklonici žele da samo njihove proizvode smatramo za važne). Lotin savremenik Kvirino Kristijani nekoliko je godina ranije u dalekoj Argentini sačinio, navodno, čak dva dugometražna filma pre nje – ali od njih nam, nažalost, ne preostaje ni traga. I same Avanture princa Ahmeda Lote Rajniger danas postoje samo u nakazno ubrzanom, nekvalitetnom obliku; originalna traka u nitratu možda postoji negde u Nemačkoj, ali kako je naći? Bez tima filmoarheologa zagrejanih za spasavanje starih remek-dela, svet animacije ostaće uskraćen i za vernu rekonstrukciju Avantura i za Kristijanijeva dela, koja sve više nalikuju na legendu.

Tehnika i brzomakazanje

Standardni animacijski postupak u 20. veku podrazumevao je posvećeno uslikavanje sastavljenog filma frejm po frejm, kamerom fiksiranom ravno nad položenim crtežima ili pločama. Brojni animatori istočne i centralne Evrope u ovaj su postupak unosili svoje jedinstvene tehnike – Rajniger je crtež menjala kartonskim isečcima na olovu. Ove elegantne figure, lišene lica i bez traga onog „elastično-gumenog” efekta na kog su današnji gledaoci navikli zahvaljujući američkom crtanom filmu, danas podsećaju na umetnost koja je prosečnom zapadnom gledaocu nepoznata – kinesko lutkarsko pozorište senki.

Nakon što bi brzo skicirala likove i pozadine te sastavila priču (storyboard), Lote je hitro isecala delove figura iz crnog kartona. Srećom, dokumentarac „Umetnost Lote Rajniger” zabeležio je njenu odličnu sposobnost da makazama za minut napravi gotovu figuru – neuporedivo  detaljniju od skice.

Emigracija i izgubljeni film

Rajniger je, skupa sa suprugom, pripadala izrazito levičarskim krugovima. Rastući uticaj nacional-socijalista u Nemačkoj i Austriji nagnao je mnoge levo orijentisane umetnike na beg. Supružnici su pošli u dugo emigrantsko potucanje predratnom Evropom, u kojoj nijedna zemlja nije prihvatila njihov zahtev za azil, pa su se morali uvek iznova vraćati u podivljalu domovinu. Kada su konačno izbegli 1936, Britanija je Lote odobrila samo turističku vizu, dok je Koh radio sa Žanom Renoarom u Francuskoj; sretali su se samo u danima kada je Lote morala da napusti Britaniju, obnovi vizu u Kaleu, da bi se konačno vratila radu. U ovim ispresecanim vremenima Rajniger je i dalje pravila filmove, ali je veliki broj njenih preostalih radova u Trećem rajhu oštećen ili uništen.

S početkom Drugog svetskog rata, Renoar je obezbedio Rajniger i Kohu prebeg u Italiju, od svih mesta. Odatle su se morali pod nejasnim okolnostima vratiti u Nemačku 1943. – moguća objašnjenja su bolesna majka, ili deportacija usled kapitulacije Italije. Bilo kako bilo, ovih godina je uništen njen studio sa svim radovima. Tek je 1949. dobila dugotrajni boravak u Britaniji, gde je osnovala produkcijsku kuću Primrose Productions i nastavila da radi sve do svoje smrti 1981. Iz britanskog perioda i potiču njeni najočuvaniji, javno dostupni filmovi, uglavnom u boji i kratke forme; procenjuje se da je u svojoj šezdesetgodišnjoj karijeri samostalno stvorila oko 70 filmova, mada je sačuvano svega 40.

Ivica i Marica (Hänsel and Gretel, 1955)

Nadzornik animacije u „Relikvijama Smrti” rekao je da su njeni silhouette films odredili pravac kojim je studio morao poći. Uticaj koji ovako popularan film može ostaviti na nova pokoljenja animatora je očigledan; veliki broj zanimljivih i krajnje zadovoljavajućih studentskih radova već je pošao njihovim stopama, a preživeli radovi Lote Rajniger oduševljavaju stotine hiljada ljudi po YouTube-u i animatorskim časopisima. Preostaje da se neki preduzimljiv ljubitelj animacije zainteresuje za opravku njenih preostalih traka u arhivama i muzejima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *