Američka pastorala: kada glumac glumi reditelja

Juan Mekgregor je neosporno talentovan glumac, ali da li je adaptacija Filipa Rota preveliki zalogaj za njegov rediteljski prvenac?

Adaptacija književnog dela za veliki ekran često je rizičan potez – čak i kada prepreku ne predstavljaju složenost i suptilne poruke originalnog teksta, postoji šansa da ćete razočarati vatrene obožavaoce jer, eto, glavni lik ima pogrešnu boju očiju. Da sve bude još teže, Američka pastorala, zasnovana na romanu Filipa Rota, rediteljski je prvenac Juana Mekgregora. Iako je i u ovom filmu, u kom pritom tumači i glavnu ulogu, Mekgregor po ko zna koji put pokazao svoj glumački talenat, nije se baš proslavio na polju režije. Čini se da je adaptaciji Američke pastorale  pristupljeno vrlo površno, pa bez obzira na to što ostavlja jak utisak, filmu nedostaje dubina romana na kom je zasnovan.

 

Pomalo ironičnog naslova, Američka pastorala govori o preokretu u do tada savršenom životu Simura ‘Svida’ Levova (Juan Mekgregor). Glavni lik odrastao je četrdesetih godina XX veka u Nju Džersiju u jevrejskoj porodici, a svoj nadimak (Swede – Šveđanin) duguje plavoj kosi i svetloj puti. Nakon srednje škole u kojoj je bio ključni član tri sportske ekipe, Svid se pridružuje marincima, a umesto u borbi završava kao kondicioni trener. Po povratku kući, suprotstavlja se svom konzervativnom ocu (što nije činio nikada pre) i ženi katolkinjom Don Dvajer (Dženifer Koneli), Mis Nju Džersija za 1949. godinu, ali i nasleđuje očev posao rukovođenja fabrikom damskih rukavica. Svid i Don dobijaju ćerku Meri (Dakota Fening) čiji je, naizgled, jedini problem to što muca. Oni gaje krave i žive idiličnim životom na selu sve dok se Meri sa šesnaest godina ne pridruži političkim aktivistima u protestima protiv Vijetnamskog rata i u skladu sa motoom „donošenja rata kući“ postavi bombu u prodavnici u svom rodnom mestu.

 

Svid Levov sažet u jednu fotografiju. Preuzeto sa imdb.com.

Po prvi put u životu Svid ima potrebu za samopreispitivanjem, našao se u situaciji u kojoj ne postoje pravila kojima može da se povinuje znajući da će sve biti kako treba ako samo radi ono što treba. Nalazi najrazličitije uzroke agresije svoje ćerke, od vrlo neverovatnih do onih koji su verovatno blizu istini, a svi naravno, posredno ili neposredno, uključuju njega i nešto što on nije uradio kako treba pri vaspitavanju Meri. Jer kako ćerka jednog uspešnog sportiste i iskrenog patriote i bivše misice može toliko mrzeti američki san i sve što on predstavlja? Čovek koji je do tog trenutka svemu pristupao vrlo racionalno i sa ubeđenjem da se svaki problem može rešiti logičkim razmišljanjem i razgovorom, počinje da gubi kontrolu. Deluje da je razvoj lika Svida Levova aspekt filma kome je posvećeno najviše pažnje i Mekgregor briljira u glavnoj ulozi. S obzirom na njegovo dvostruko zaduženje, ne čudi da je  verovatno uložio najviše truda u razumevanje svog lika, ali nažalost, ostatak glumačke ekipe (sa izuzetkom Uzo Aduba koja tumači ulogu Viki, predradnice u Svidovoj fabrici) vrlo je bled u poređenju sa Mekgregorom. Dženifer Koneli je u svojoj ulozi veoma neubedljiva, osim kada vrišti i ima psihotične epizode, što je veliko razočaranje uzimajući u obzir njenu dosadašnju karijeru. Don Levov mnogo svog vremena troši na ubeđivanje ljudi oko sebe da nije samo lepo lice i u svom romanu Rot posvećuje njoj i njenom odnosu sa ćerkom pažnje skoro koliko i svom glavnom liku, ali izvedba Konelijeve vrlo je jednodimenzionalna. Gluma Dakote Fening prosečna je – kao da se oslanja na težinu reči koje izgovara, ne udubljujući se previše u svoju ulogu.

Juan i Uzu – najsvetlije tačke filma. Preuzeto sa imdb.com.

Osim u glumi, površnost se ogleda i u scenariju Američke pastorale. Rotov roman je obiman i jasno je da je potrebno uneti mnogo izmena da bi se skoro 500 strana teksta prenelo na nešto manje od dva sata filma, ali Džon Romano, scenarista, nije baš bio uspešan u ovome. Gledajući film, čini se da njegov pristup podseća na metode nekih od prvih scenarista koji su imali zadatak da za film adaptiraju književna dela – identifikovao je ključne delove dijaloga i ubacio ih gde je to moguće, ne uvek u kontekstu u kom su korišćeni u originalnom tekstu. Pitanje je, doduše, koliko je to pokazatelj Romanovog nedostatka umeća, a koliko je stvar u tome da ekranizacija Američke pastorale dostojna tog romana ne može trajati samo dva sata.

Tamo gde su glumci i scenario podbacili, u pomoć je pristigao Martin Rue, direktor fotografije, koji je znatno doprineo izražavanju kontrasta u životu Levovih između „pre“ i „posle“. Njegovo, kao i umeće šminkera i kostimografa, verovatno najviše doprinose jakom emotivnom utisku koji film ostavlja.

Iako Američka pastorala velikim delom nije ispunila očekivanja, nadamo se da Mekgregora nije obeshrabrio neuspeh u prenošenju svog entuzijazma na ostale članove ekipe filma jer teško da možemo suditi o njegovom rediteljskom talentu samo na osnovu prvenca koji bi verovatno bio preveliki zalogaj i za znatno iskusnije reditelje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *