Američka paranoja – pad Niksona i Klintona

Teorije zavere, šarena odeća, ludački pogled. Niko nije hteo da veruje najčudnijem novinaru na svetu kada im je govorio ko su Ričard Nikson i Bil Klinton.

wlQ0o

Hanter Tompson vidi slepe miševe. I predsednike koji lažu. Preuzeto sa curtmakespictures.blogspot.co.uk

Hanter S. Tompson svetu je poznat kao pisac po čijem (delimično) autobiografskom romanu je snimljen film Paranoja u Las Vegasu. U njemu Džoni Dep i Benisio Del Toro tumače uloge dva prijatelja – novinara i advokata – koji u blizini svetske kockarske prestonice izveštavaju o lokalnoj trci automobila. U grotesknom ostvarenju režisera Montipajtonovca Terija Gilijema, centralni motiv predstavlja truljenje vrednosti i kulture tzv. „Američkog sna“ – ideje da svako može da pronađe sreću u SAD, kritika na račun rata u Vijetnamu, korumpiranosti američke vlade i sveprisutnog rasizma u državi. Ovakav osvrt, međutim, nije shvaćen preterano ozbiljno, najviše usled brojnih digresija koje protagonisti uzrokuju preteranom upotrebom narkotika i brisanjem granice između tripa i realnosti.

Spomenuti film i roman vrlo detaljno ilustruju jednu krajnost Tompsonovog karaktera (zapravo, radi se o njegovom alter-egu – Raul Djuku), njegovu tendenciju ka bežanju u podsvesno, izmeštavanje iz stvarnosti, neretko ispraćeno besmislenim i komičnim halucinacijama i životnim mudrostima. Ipak, ni u jednom trenutku ne prikazuju gorku oštroumnost uz pomoć koje se Hanter probijao kao revolucionar u novinarstvu, i to u veoma neočekivanoj oblasti – politici.

Tokom 1970. godine, HST se kandidovao za šerifa oblasti Pitkin u državi Kolorado, najpoznatije po Aspenu, skijaškom gradiću kasnije ismejanom u istoimenoj epizodi serijala Saut Park. Njegova ideja bila je potpuno ukidanje automobila u centru grada, legalizovanje raznih vrsta droga i uvođenje zelenih zona i biciklističkih staza, kao i preimenovanje u Debeli Grad (Fat City), kako bi se potencijalni investitori odvratili. Izgubio je za dlaku i od tada odlučio da će se politikom baviti samo u ulozi posmatrača i komentatora.

U ovom svojstvu predstavlja jednu od najizolovanijih pojava u američkoj kulturi. On je žestoki kritičar, ali i patriota, duboko pogođen putanjom kojom se kreće „Američki san“, nadrogirani sportski novinar sa kockarskim navikama, hipik kome su najveća strast pištolji, izumitelj „gonzo“ žurnalizma.

Termin gonzo žurnalizam predstavlja oksimoron, izlivanje života Hantera Tompsona na papir, subjektivno novinarstvo. Zahteva preuzimanje glavne uloge od strane pisca, primat ličnog, jer istina nije oruđe u otkrivanju poente događaja. Lažima i hiperbolama u pisanju raskrinkavaju se laži i hiperbole u stvarnosti:

gonzo-03

Sve što je neophodno neodgovornom novinaru – ilustracija Hanterove karakteristične opreme za pisanje. Preuzeto sa www.senaillat.com

Ne vidim smisao objektivnog izveštavanja van najosnovnijih potreba. Zašto bih želeo da čitam depersonalizovane poglede, kada iz toga ne može da se izvuče apsolutno nikakav zaključak o stvarnosti.

Inače, gonzo je naziv koji najverovatnije potiče od istoimene pesme iz 1960. godine.

Stil i proces pisanja Hantera S. Tompsona nema smisla prepričavati, budući da su toliko neposredni i svojstveni, da bi se njihov značaj izgubio u presipanju i pukom objašnjavanju. Kada bi pisao o političkim događajima, tekstove bi počinjao citatom iz Biblije, nešto nalik Petparačkim pričama. Radio je za časopis Rolling Stone i nervirao lektore navikom da tekstove šalje u fragmentovanoj, hronološki nepovezanoj formi, obično nekoliko sati pre štampanja.

Ipak, njegovo višedecenijsko iskustvo u praćenju političke scene Sjedinjenih Država omogućilo mu je da raskrinka neke od laži najpoznatijih državnika, iako mu niko nije verovao kada je namirisao pad Ričarda Niksona, koji će kasnije biti poznat kao Afera Votergejt.

Kako prepoznati lažova po faci

HST je tokom mandata Ričarda Niksona kao predsednika SAD (1969-1974) mahnito pokušavao da dokaže koliko je ovaj zao i pokvaren. Ti pokušaji uglavnom su se zasnivali na prelično obojenim tekstovima za Rolling Stone, čije je polazište često činio stav da Nikson ima „lice lažova”.

Toliko ružan čovek… i dalje ne mogu da verujem koliko je popularan. Mogu da osetim da nešto smrdi kod njega. On je jedan od onih tihih predatora koje su maltretirali u školi, samo čeka priliku da skoči i zarije kandže u žrtve u žaru osvetničkog ludila. Jedva čeka pun mesec da se pretvori u pošast i pokaže svoje crvene oči. Šalim se, naravno, ali donekle mislim da je to istina

Hanter je Niksona pratio toliko pedantno i posvećeno, da je jednom u šali izjavio da između njih vlada odnos sličan Šerloku Holmsu i profesoru Morijartiju, te da će jedan umreti pre nego što se preda – jezivo tačna anticipacija događaja koji će uslediti. Njegove govore smatrao je izlizanim, njegove javne nastupe nesigurnim i izveštačenim, njegovu ličnost licemernom do srži.

nix

Ko ne bi poverovao ovakvom licu? Preuzeto sa www.biography.com

Tompsonove sumnje dobile su veći odjek u javnosti tek kada su političke debate počele da se emituju na televiziji, gde je nesigurnost i plastičnost predsednika nekontrolisano isplivavala na videlo. U jedinom direktnom razgovoru koji su Nikson i HST vodili na zadnjem sedištu vladine limuzine, obojica su zaključili da gaje istinsku strast prema američkom fudbalu i zadržali se na toj temi satima. Dijalog su zaključili osmehom i otkrivanjem još jedne međusobne zajedničke crte, personifikovane rečenicama: „Ja Vas mrzim, moja majka Vas mrzi, moj sin takođe”.  „I ja sam porodičan čovek, gajimo ista osećanja prema Vama”. Potpuno je nebitno ko je šta rekao ovde.

Skandalozna Afera Votergejt trebalo je da predstavlja pravdu i poslasticu za sve protivnike Niksona, ali desilo se nešto sasvim suprotno. Predsednik je pomilovan, krivicu za prisluškivanje političkih protivnika i zloupotrebu bogatstva privatnih informacija nikada nije stvarno priznao. Istina, povukao se sa svoje pozicije, ali jedina kazna koju je doživeo bilo je to da ga drže u njegovoj ogromnoj kući sa bazenom i palmama u okrilju svoje porodice. Hanter je bio na ivici ludila. Nakon jednodnevnog izleta i ronjenja u Atlantiku dobio je dekompresionu bolest, jedva izbegavši smrt i prošavši kroz oporavak od nekoliko nedelja. Čak i tada je pisao o pokvarenosti Ričarda Niksona i tražio da medicinska sestra prepisuje njegove beleške sa druge strane komore u koju je bio smešten i šalje ih u Rolling Stone.

Ipak, preživeo je, a njegov neprijatelj umro je tek dvadeset godina kasnije, prilično mirnom prirodnom smrću. U jednom od najbizarnijih posmrtnih govora ikada, Hanter je posvetio Niksonu tekst i imenovao ga Bio je hulja (He was a Crook). Pokojnika je nazvao nebrojenim nezahvalnim imenima, od kojih je najzanimljivije „lukavi jazavac”, naglasivši da je izdao poverenje svojih najbližih prijatelja, porodice, političkih savetnika, kao i da je to dovelo do njegovog neslavnog pada. Ipak, naglasio je da se radi o političkoj veličini, najbukvalnijoj „personifikaciji đavola” na planeti i vrednom protivniku. Na ceremoniji sahrane Niksona pucano je iz bučnog artiljerijskog oružja – tzv. haubica, uprkos činjenici da je to bilo protivno zakonu. „Pobedio je još jedanput“, prokomenarisao je HST, „pobeđuje nas iz groba“.

Kako namirisati felacio u Beloj kući

Srbima omraženi Bil Klinton je tokom svoje predsedničke kampanje 1992. dobio podršku i naklonost časopisa Rolling Stone, a zadatak koji je HST zajedno sa nekolicinom svojih kolega dobio bio je da napravi jednostavan intervju i razgovor sa Velikim Bilom. On je bio jedan od retkih političara u koje je verovao i koje je poštovao, ali njihov susret obilovao je neprijatnim situacijama i nesporazumima. Tipična gonzo karakterizacija koja je usledila počela je rečima:

Klinton nema smisao za humor. Seo sam na čelo stola, očekivajući da on zauzme mesto preko puta. Ipak, to kopile se odlučilo da sedne odmah do mene, uperivši svoje sitne oči u moju odeću. Smejao bi se u pogrešnim trenucima, kao tinejdžer na katastrofalno lošem prvom izlasku sa devojkom. Nedovoljno razdvojeni kapci još više bi mu se suzili i izgledalo je kao da ima posekotine umesto očiju.

Povrh toga, jeo je pomfrit i ispuštao životinjske zvukove svaki put kada bi progutao jedan komad. Isuse! Kada sam pokušao da uzmem jedan, odaljio je činiju od mene i zaronio glavu u nju još revnosnije nego do tada. Sa druge strane, upućivao sam mu ukočene i namrštene poglede. Časopis je bio na njegovoj strani, ali čovek nije hteo da mi odgovori ni na jedno pitanje. Nije čak ni pričao, već samo jeo jebeni pomfrit. Jedan od nas dvojice je tu sasvim sigurno ispao nepristojan van svake mere, ali nisam siguran ko. U svakom slučaju, bilo mi je jasno da je on hedonista u najčistijem smislu te reči. Sebični hedonista. Tada sam odlučio da ću glasati za njega.

Kao što je postalo poznato čitavom svetu, Bil Klinton je 1998. optužen za primanje felacija u Okrugloj kancelariji Bele kuće. Nakon što je ovaj skandal oštro demantovao, tragovi njegove semene tečnosti pronađeni su na haljini Monike Levinski. Još jednom je pokušao da se izvuče objasnivši da su njegova negiranja krivice izgovorena u prošlom vremenu, a ne u davnom prošlom („Ne postoje seksualni odnosi izeđu mene i gospođice Levinski“), te da su tehnički bila istinita i da nije govorio o dalekoj prošlosti, već o trenutku kada je optužen.

Hanter S. Tompson je uprkos svemu ostao oduševljen likom osramoćenog predsednika. Označivši ga čudakom i perverznim izopačenjakom, pravim Amerikancem koji se ne stidi svojih želja, kritikovao je javno mnjenje što koristi privatne probleme političara kako bi ih srušilo. Kao i u ostatku svog života, zastupao je stranu kojoj niko ne želi da se prikloni.

Klinton je i danas jedan od najuspešnijih predsednika Sjedinjenih Država na mnogim nivoima, ali problematične realnosti onoga što je učinio ispod kancelarijskog stola svestan je bio čak i njegov najuporniji branilac:

Političari imaju dve krajnosti. Ili su savršeni, porodični ljudi sa Barbi ženama i ćerkama koji pohlepom i nesposobnošću uništavaju zemlju, ili su odlični državnici koji ne mogu da kontrolišu svoje strasti.

Pogodite u koju krajnost je HST svrstavao Klintona, a u koju Niksona.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *