Ako jedne zimske noći neki putnik : odličan roman koji ćete mrzeti

Postoji neznatna šansa da vam čitanje Kalvinovog sjajnog romana bude prijatno iskustvo; u tom slučaju, verovatno ga ne čitate kako treba.

Čitaoče!

Držiš pred sobom Ako jedne zimske noći neki putnik, više-ne-tako-novi roman Itala Kalvina. Sladostrasno okrećeš prvu stranicu, očekujući užitak i zadovoljstvo.

TO JE GREŠKA.

Ovaj gospodin ne želi da uživate. Preuzeto sa rottentomatoes.com

Ovaj gospodin ne želi da uživate. Preuzeto sa rottentomatoes.com

Naime, prosečni čitalac, sasvim opravdano, želi da uroni u svet fiktivnog narativa, i od priče dobije, kako bog zapoveda, početak, sredinu i kraj. Kalvino zna da čitalac to želi, i svesno odbija da mu to pruži. Okosnicu romana čini jedna prilično jednostavna i kratka detektivska priča: čovek se daje u potragu za knjigom koju je počeo da čita, ali koja je, zbog štamparske greške, prekinuta nakon tridesetak strana. Usput, on nailazi na još knjiga, ali ih iz najrazličitijih razloga ubrzo zauvek gubi, nikad ne stižući dalje od prvog poglavlja. Ti ćeš, čitaoče, biti primoran da, zajedno sa glavnim likom, iznova i iznova uranjaš u intrigantne početke romana različitih žanrova; ti počeci ne samo da nikada neće izroditi razvoj i rasplet radnje, već će ti i prekidati ono malo kontinuirane priče koja ti jeste data.

Preuzeto sa najboljeknjige.com

Fotografija zlobne knjige preuzeta sa najboljeknjige.com

Teško je osuditi osobu koja posle nekoliko poglavlja ovakvog tretmana zafrljači knjigu u ugao sobe i otera postmodernizam u peršun. Međutim, strpljivijeg čitaoca upravo ovakva struktura može navesti da preispita razloge zbog kojih (strastveno) čita, te oseća potrebu ne samo za svetovima koji su suštinski neistiniti, već i za razrešenjima u okviru njih. Ako jedne zimske noći neki putnik je par ekselans roman o čitanju – ne samo zbog sadržaje svoje glavne priče, već i zbog dejstva kakvo namerava da ima na čitaoca. Iznenađujuća je činjenica da se mnogim ljudima ovo zapravo sviđa: u vrletima Interneta roje se pozitivne kritike, a ima i 4.1 zvezdicu na Goodreads.

U osvešćivanje uloge čitaoca Kalvino je uložio jednako truda kao i u dekonstrukciju konvencionalnog užitka. Ako jedne zimske noći neki putnik je, makar tokom „glavne” priče, pisan u drugom licu jednine: protagonista je Čitalac, koga roman vodi kroz potragu za izgubljenim knjigama putem neobičnih žena, sumnjivih intelektualaca i izgubljenih jezika. Ipak, ovo nije uloga u koju je lako prijatno skliznuti: „Čitalac” nema generički oblik sa kojim se svako može saživeti, već se po njegovim položajima tela, prohtevima i ukusima nemilosrdno čačka. Ranije pre nego kasnije, rodiće se otpor i prema tom autoritativnom obraćanju na „ti”, bilo jer ste upravo upitani da li vam se piški (i na to pitanje vam je odmah dat odgovor), ili jer, naprosto, spadate u onaj golemi postotak svetske populacije koji, protivno očekivanjima, nije jevropejski intelektualni heteroseksualni muškarac, te su postupci nametnuti „vama” u skladu sa tim profilom uznemiravajuće strani. Pa opet, taman kada se i zbog ovoga iznervirate, shvatite da smisao nije u saživljavanju – ni sa likovima, ni sa pričom – već upravo u osvešćivanju procesa čitanja. To što sa „Čitaocem” ne uspostavljamo direktnu vezu, već samo osećaj paralelizma, pomaže nam da shvatimo da smo, suočeni sa potrebom za književnošću, jednako bespomoćni kao i protagonista, i da je moćno autorsko prisustvo uvek za korak ispred nas – ili iza nas, i drži nas na nišanu. 

Konačna presuda? Nit’ smrdi nit’ miriše. Za Ako jedne zimske noći neki putnik nemoguće je reći da je loš, neoriginalan, dosadan ili slabo napisan roman. Zanimljiva je priča o potrazi, zanimljiv je jezik, zanimljiva je struktura i poenta, zanimljivi su čak i oni tužni, krnji počeci različitih romana koji su, kažu,  rezultat Kalvinove petogodišnje kreativne blokade tokom koje nije mogao maći dalje od klice svakog dela koje bi započeo. Ali, majku mu,  Ako jedne zimske noći neki putnik se nikako ne da zavoleti.

Čitaoče!

Jedno je izvesno: da bi stekao ikakav razuman sud o ovom delu, moraćeš pokušati da ga pročitaš sam. I, ako te iritira, izaziva i onespokojava – najverovatnije ga čitaš valjano.

1 komentar

  • marina says:

    sa obzirom da je Pavić besramno preuzeo od strukturu ovog romana za svoj “predeo slikan čajem” (gde likovi takođe izlaze iz knjige i upoznaju se sa autorom) reklo bi se da ipak ima nešto u ovom romanu. meni se takođe baš pozitivno dojmio.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *